Rođen sam u Subotici, leta gospodnjeg, onomad avgusta 1948. godine i to baš 19.-tog. Umro sam 2055. godine, baš namerno 20 avgusta - makar jedan dan duže živeo, samo zato ! Osnovnu školu završio sam 1963. godine, a gimnaziju subotičku, 1967. Maturski rad mi je bio senčenje oblih tela pri centralnom osvetljenju u kosoj aksonometriji iz premeta nacrtna geometrija. Normalno pao sam na popravni iz matematike, kao maturant koji je prvi uradio u IV-e razredu maturski rad. Bilo je to leto, dugo i toplo. Ponovio ili obnovio sam čitavo gradivo matematike iz gimnazijskog naukovanja, što mi je u osnovi dobro došlo na prijemnom ispitu na Arhitekonskom fakultetu u Beogradu. Iz tog perioda još i danas mi nije jasno : ima jedan crtež koji se zove - senka kruga u kosoj aksonometriji pri centralnom osvetljenju ! Crtež je po načelima nauke tačan, ali je u prirodi stvarno nestvaran ... ?. Naime sve je krug i sve se okreće. Nikad se ne zna zašto je šta dobro. Diplomirao sam na Arhitektoskom fakultetu 1974. godine. U međuvremnu sam radio dve godine kao keramičar-dekorater, što mi je ostalo u lepom sećanju, neovisno od tog što mi onda nisu priznali ni gimnaziju na radnom mestu, obzirom da je za to radno mesto bila po sistematizaciji predviđena osnovna škola ( Aurometal). Nakon diplomiranja, radio sam kao dizajner nameštaja u "Novoj Budućnosti", a kasnije "Subini" do 1988. godine, pa sam prešao raditi u urbanizmu - "Dom - Bačka Topola". Iz tog, perioda, pored svih vrsta urbanističkih planova i planiranja ostala su mi nekako u najlepšem sećanju : Generalni urbanistički plan za naselje Bačko Petrovo Selo, Mere zaštite za naselje Ruski Krstur i Detaljnji urbanistički plan za tadašnji "Žitokombinat", a posebno jedan Detaljni urbanistički plan za školski kompleks"Čaki Lajoš",a unutar urbanog kompleksa nalazila se pored školske zgrade jedina meni vredna kuća za sačuvati. Bila je, i ostala, jedna stara, autentična "panonska kuca" pokrivena trskom - (termin panonska kuća, kasnije sam uveo u naučnu literaturu kao već magistar zaštite spomenika kulture. ( MS......). Ovo mi je posebno drago, da je ta kuća u ulici lokalno zvana "piac utca", u ono doba zvana Moše Pijade, a danas Svetosavska -sačuvana i oplemenjena zahvaljujući prije svega, mom vrlo poštovanom, nažalost pokojnom kolegi arhitekti Harkai Imretu, kada je bio u pozicji, kao opštinsko nadležno lice, hteo je ovu zamisao sa velikim entuzijazmom, ideju sproveo u delo. To je danas, jedini meni poznat etno prikaz tipičnog seosko-varoškog gazdinstva sa svim muzelanim karakteristikama Severne Bačke, a možda i Vojvodine ! Bio je to tada zvan Detaljni urbanistički plan za blok br. 105, a za verovati mi je, da nije bilo lako uveriti Nastavničko veće i Mesnu zajednicu, na javnoj diskusiji u opravdanost očuvanja ove -makaršta, stare kuće od naboja pokrivene trščanim krovom. Bila je to naporna "igra -ubeđivanja", ali eto zahvaljući đacima i roditeljima, i sretnim sticajem okolnosti, ova zamisao je relizovana negde sredinom 80-tih godina i danas je ponos i škole i građana., a danas je postala etno - muzej, koji su sa svim elementima uređenja uz nesebičnu pomoć u darivanju razno raznih predmeta pomogli roditelji i đaci škole.
Toliko o mojoj delatnosti od najlepših sećanja, mada ih ima još. Međutim, zanimljivo je da ipak postoji - sudbina ! Naime, dok sam još radio kao urbanista na svim vrstama urbanističkih planova, išao sam u Kanjižu na pregovore oko izrade Urbanističkog plana regulacije odbrambenog nasipa grada Kanjiže od plavljenja Tise. NE znam, zašto do toga nije došlo, ali u međuvremenu sam prešao u Zavod za urbanizam -Subotica 1980. godine. Nije prošla godina, kad evo ti opštinska ekipa iz Kanjiže, na pregovore za isti posao, ali sada u subotičkom zavodu. Posao sklopljen, i eto ti sudbine, ko će nego Ante, koji je posle tog za Kanjižu uradio posle navedenog uradio još i Generalni urbanistički plan grad, Detaljni urbanistički plan centra grada, Detaljni urbanistički plan uređenja vikend naselja, i dve varijante Urbanističkog projekta za pristanište. Od onda sam zavoleo tu čudnu reku Tisu, o kojoj cu još, kasnije u nekim sledećim tekstovima kazivat.
U ovom Zavodu za urbanizam, Subotica, prvi put radio sam u periodu 1980. do 1983.. godine, pa onda prešao u Međuopštinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Subotica, do 1993. godine,i opet se ponovo vratio u JP Zavod za urbaniza opštine Subotica, gde sam i danas. U tom međuvremenu uspeo sam magistrirati na mom fakultetu u Beogradu sa temom magistarskog rada : Arhitektonsko-urbanistički razvoj Subotice do početka XX veka. Bilo je to, baš tačno 18. 12. 1984. godine. Ima za taj magistarski, moj rad , jedna anegdota u sećanju. Moj mentor, štovani profesor, a kasnije za života i prijatelj, prof.Dr.Ranko Radović, kada sam mu predao magistarski rad, sasvim opet slučajno (sudbina) 18. 04. 1984. godine u 7 (sedam primeraka) sa rečima: Profesore, ja sam rad završio, izvolite ga, ali ja sam bankrotirao i razveo se ! Čovek velikog duha, (pokoj mu duši) vrlo me ozbiljno saslušao, zahvalio mi se i posle pravio huncatarije na moj račun.
Svim nadarenim generacijama njegovih postdiplomaca, uvek je na uvodnom predavanju rekao: "Kolege, pazite, ovo ste sami odabrali, ali... da znate šta vas čeka u vašem htenju ! Jedan vaš prethodnik, je nakon završetka svog sjajnog rada ovo rekao : ..... (što sam i naveo gore). No, tada sam već prešao u Međuopštiski Zavod za zaštitu spomenika kulture, Subotica, u periodu od 1983 -1993. . godine. Kada su potonji postdiplomci došli u Subotici i to mi kazali, potvrdio sam, da je uistinu tako i bilo, ali kada me je u mojoj Velikoj većnici, Stare gradske kuće, koju sam ja vratio kao konzervator-restaurator u izvorno stanje iz 1912, a godine 1991. ponovio tu moju istinu bilo mi je malo neugodno, pred cenjenim skupom, dok je on posle obrazlagao u Njegovom nadahnutom stilu svoj projekat subotićkog pozorišta. Moram ovo reći : prilikom tih konzervatotorskih radova, na rekonstrukcijama dekorativne plastike i slikane dekoracije, po više službenih osnova između ostalih pored projektanta-restauratora i nadzornog organa za sve moguće zanate koje poznajem u graditeljstvu, zabranio sam pismeno, obzirom na status i svojstvo spomenika kulture pušenje zbog boja i parketa, koje su i prethodni korisnici gasili cigarete na klupama i parketu ! Sretan sam da je to prihvaćeno i da se ovaj prostor koristi kako mu i priliči kao spomeniku kulture od izuzetnog značaja. Ipak, moram otkriti jednu stvaralačku tajnu u koju i sad neverujem, ali istina je, a tako je i bilo. Dok sam restaurirao u kasnim popdnevnim i večernjim satima na skeli tragove motiva i zrnca boje, slušao sam stalno sa vokmena na skeli uz, restauratorske alatke, Mocartovu Eine klaine nahtmusik. Jedne večeri, na moje čuđenje, njegova muzika se pretočila u boje. Bile su te dve bočne niše ( sa leve i desne strane predsedničkog stola), koje su dotle bile prefarbane u svetlo plavo (?), a nakon pranja zidova - pojavili su se fragmenti prethodne slikane dekoracije iz izvornog stanja, sa fragmentima geometrije motiva i po nekoj "mrvici" ostatka prethodnih boja. Na osnovu istih bilo, je moguće napraviti potpunu rekonstrukciju i vratiti ove dve podugo neviđene u izvorno stanje - što znači potpuna rekonstrukcija motiva i boje ! Sišao sam sa skela, pogledao i sve sam video i tako uradio kako Vi danas vidite u Velikoj većnici, sa mojim vrednim i umornim - od mene, majstorima. Eto,i to se desilo. Tako se to desilo sa onim bočnim nišama, sa natpisom 1391 - 1991, ( po lulukovima iznad) vraćene po svakom detalju i boji u izvorno stanje. Izuzev samih natpisa godina i međuspoja rekostruisane prema orginalu. Eto, šta neki put znači muzika, pravo čudo. Za restauraciju velike većnice ima i jedna uistinu prava anegdota, vezana je za šargarepu i pileći rižoto. Mnogo me mučila orginalna narandžasta boja na centralnoj kupoli u Velikoj većnici. Nedelja, porodični podnevni ručak, supa,pa posle pileći rižoto, pa dalje sve po redu i redosled. Porodica na okupu, svi nešto čavrljaju, normalno, a ja zamišljen o narandžastoj boji koju moram odrediti tonski, mrzovoljno ćutim i muljam po onom rižotu pilećem, ćutim. , neslušam ništa. A znate pored sveg onog što ide u pileći rižoto, ide i šargarepa ! Odjemtamput shvatim - TO JE TA BOJA ! Progovorim malo glasnije, da su svi za stolom zaćutili, i kažem supruzi, ovoj sada drugoj, molim Te brzo spakuj u celofansku foliju par tih šargarepinih kolutova, ali tako da je vakumirano. Tako i bude, ali normalno pitanje - pa šta će ti to, i normaln odgovor, - Ćuti ! To je ta boja koju moram dati kao tonsku kartu mojim majstorima molerima ujutro. Nema komentara. Šta je pomislila, nikad mi nije rekla, ali ujutro donesem taj providni paketić, gore na skelu ispod centralne kupole i kažem mojim molerima: "Ovo vam je ta narandžasta i dok ju ne postignete ova ton kart ne sme da se skloni. !"
Tako je to i bilo, ali mom čuđenju nije bilo kraja, kada se skela skinula i vidila centralna kupola u celini, od dole, iz gledališta, da je upravo to ta boja i da nisam pogrešio. Uistinu, bilo bi strašno jer skela je već skinuta - nema više pomoći da sam pogrešio. I TAKO PROĐE PAR GODINA, sedim ja u "mojoj Velikoj većnici" prelećem pogledom po predivnom kaleidoskopu boja i prebirem po sećanjima kako smo je dobro napravili. Usput padne mi pogled i na centralnu kupolu, kad imam šta viditi na centralnoj kupoli !
Secesijski floralni motiv, STILOZOVANE ŠARGAREPE. Gipsana dekorativna plastika je u tamno plavoj boji, a stilizovani plod šargerepe je u stvarnoj boji šargarepe. Kad sam to shvatio, nije mi bilo jasno zašto su trebale proći godine da to uočim odmah. Pravdam se pred samim sobom - verovatno zbog previše boja i detalja. Simpatična, ali istinita anegdota, koju rado ispričam, ako me netko podseti na te radove. Iako pileći rižoto nevolem, ovaj put je za kulturno dobro od izuzetnog značaja, bio značajan. Uverio sam se da pored Mocartove muzike, može i supruzin rižoto biti inspiracija!. Nikad se ne zna u umetnosti i stvaranju šta je ono pravo za inspiraciju ?!.
Ipak, podosta sam dragih mi tema obrađivao u zaštiti, učeći od saradnika, istoričara umetnosti i etnologa, eto tako da ih samo poneke nabrojim tematski : vetrenjače, ambare, salaše, rekonstrukcije fasada, (npr, vraćanje četiri stuba ispred knjižare "Danila Kiša" koji su početkom XX porušeni prilikom uređenja, novog secesijskog izloga, ali su ostali srećom temelji i u Istorijskom arhivu plan tzv. Novog preuređenja objekta sa početka XX veka - i o tim problemima kasnije ), crkve i njihove tornjeve itd....
No tako, usput hodeći i misleći, da bi mi deca imala na astalu mašćom kruva, sveske, knjige, farmerke i nove patike, posebno sam zbog toga mrzeo august mesec, zbog septemra i početka nove školske godine. Bogu hvala i to je prošlo, ostala su samo sećanja - svi završili škole i rade. Ali, onomad, posle podne i noćom činio sam čarolije. Među istima su podosta enterijera, od kojih su najmiliji, meni, - Pivnica ( Sidro ) Poslastičarnica ( Bodiš ) I još poneko ćoše. Zasigurno, nije od mehana ne spomenuti ni "Elzu pod tornjem" kao i "Gostionu Gurinović", na Bajskom putu, pa i poslastičarnica "Pelivan", na malom korzou - njen prednji deo. ( No i mast, nije baš uvek slast, ali, deca mi nisu ostala gladna i bosa, a INVESTITORI kao i obično - spusti cenu, samo ti uradi projekat, pa da se to izvede, a platiti ću ja - normalno avans teško, a konačna isplata muka naplatiti dogovoreni iznos. I sad je tako, kako vidim i čujem. No ipak našlo se u kući uvek malo hleba, soli, paprike ,paradjsa i voća ali i vode i vode - izvora života..........). Jedno od tih sećanja je i projekat enterijera "Plave većnice" sa komletnim mobilijarom, godine 1996/7. obzirom, na ... , ali otom potom kada budem detaljnije kazivao o samom objektu današnje Stare gradske kuće.
Od tih noćobdijanja, jedna mi je od lepših ostala u sećanju. To je Svečana dvorana HKC Bunjevačko kolo, u ulici Preradovićevoj. Ne mali zahvat, ali plodonosan, mada ne koristi sve svoje potencijalne prostorne mogućnosti mojim projektom predviđene. Sve je u znaku sedam, sa 17 funkcija, perfektnom isprojektovanom akustikom. Bilo je to tamo negde, u onom milenijumu prošlom, tačnije, ako mi dobro kažu 1997/98. godine. Po pitanju zidne slikane dekoracije, ideju sam dobio slušajući koncert i diveći se maštovitosti slikane dekoracije opet u Velikoj većnici, moje ljubimice. Pomislio sam: kako bi bilo kad bi ja za slikanu dekoraciju zidova primenio naše motive, ovdašnje, A NE SECESIJSKO-ERDELJSKE JAKABA I KOMORA. Koje? Pa normalno, tako jednostavno ! U bunjevačkim motivima - šlinga, buzoviraga iz žita i onih prastarih velikih marama trouglastog oblika izatkanih na svili i kadifi. Kako se, ovaj Antun, prije toga nisi setio ? To su one velike, koje su se obično nosile za svečane prigode u zimno doba, bunjevačke nane. Nosile ih, naše nane, koje su većinom same to činile sa pažljivo izveznim - šarama- uz lamapaše, jer tada još Nikola Tesla nije izmislio struju, ovu našu današnju. Pažljivijim pogledom na zidni moleraj, pronaćićete ih !
To sam zapravo naučio indirektno, od protomajstora, Komora i Jakaba, a ponešto i Rajhla slušajući po neki koncert u Velikoj većnici, pokušavajući razmišljati na njihov način, kojemu nas nisu učili na arhitektonskok fakultetu, usput i radeći na restauratorskim radovima njihovih objekta.
Oni su u slikanoj dekoraciji od obične šargarepe izdekorisali centralnu kupolu,pa zašto onda ja ne bi mogao od običnog šlinga napraviti zidnu dekoraciju u Sali HKC Bunjevačkog kola - uspelo je, kao i od cveta lale -tulipana, kao naše nane od tzv buzo viraga i divljeg crvenog maka u - bulke u zlatnoj boji zrelog žita . Slog ovih boja , koji su korov u žitu i njihovog uzajmnog boja je dar prirode. Kako je ta priroda jedostavno to usaglasila, samo treba videti i pretočiti u umetnost ! Eto tako, o tome, ženama u mom životu, muzici, šargarepama i šlingu i nekim od mojih dela, onako u slobodno vreme. Bilo je to godine 1997, moglo bi se čak i reći u onom prošlom mileniju.
Iz perioda zaštitarsko -konzervatorskih radova ostala su mi u sećanju još dva spomenika kulture. Potpuno različite tematike, ali istovremeno sam radio na njima kao projktant-konzervator, sa nadzorom. Jedan je Spomenik Žrtava fašizma, na istoimenom trgu, a drugi je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku-bratskom gradu, gde sam dospeo kao ispomoć, zbog bratskih gradova Sombor, Osijek, Subotica pa sam tamo došao kao neki "stručni mirotvorac". Prvi -subotički, je bio potpuna rekonstrukcija, a osječko HNK, deceniju mlađeg, od našeg subotičkog pozorišta Narodnog pozorišta - Nepszinhaz delimična rekonstrukcija i vraćanje u izvorno stanje, a sa saradnicom Verom Počučom, akad.vajar. Oba su uspela, ali njihova daljnja sudbina mi je tužna. Spomenik Žrtava fašizma, neodgovorna lica stalno obeležavaju "grafitima" - koje posle treba čisiti, a aranđelovački beli mermer se ne održava prema datim uputstvima, te se boje cvetnih venaca na kiši upijaju pentriraju (upijaju) zbog neadekvatnog održavanja taštitnim premazima kamene obloge.
Što se tiče HKC Osjek. ovim nesretnim, bivšim ratom, dirktno je pogođena velika sala, restaurirana i vraćena u izvorno stanje, na kome smo proveli dane i noći, ne brojeći sate, majstori i moji saradnici samnom zajedno. Velika tuga i posebno materijalna šteta besmisla sredinom 90-tih godina. Bilo je to za mene tužno saznanje. Kako sam čuo, ponovo je vraćeno u isto stanje .... ali kad si ugradio sebe u tu lepotu i jedna granata ti raznese lepotu htenja, osećaj je eto blago rečeno - bolan!
Onako, u međuvremenu, mojim dragim prijateljima, pesnicima i piscima ilustrovao sam po neko njihovo delo - po zahtevu njihovom. Jedna od najmilijih mi zbirka pesama, pesnika Tome Žigmanova - "Bunjevački bluz", za koji je posle komponavana i muzika od sjajnog violončeliste i kompozitora - Hrvoja Tikvickiog.
Zadesilo se tu i nekoliko nadgrobnih spomenika. Pravoslavno, Bajsko, nadgrobna kapela u Žedniku itd. Svaki od njih je priča za sebe, a papira i sećanja puno (pomenut ću ih svakako, ako ne zaboravim, dok budem kazivao posebno o subotičkim grobljima i nadgrobnim spomenicima). Usput sam oslikao i poneki kalendar za neke nove godine, koje su nam predhodile, a koje to više nisu. Prošle su kao i sve ! Najviše sam voleo onaj za Novu godinu 1995. -tu. Vremenom sam se iznenadio, da ga mnogi i danas čuvaju ne cepajući listove iz njega. Možda bi bilo bolje da crtam, nego da pišem, planiram i projektujem, ali sve se to nekako u nekom opusu presloži. Važno je činiti, kao sada i ove redove!
Što se tiče bibliografije, odnosno autobigroafije imam je. No, sve se nešto mislim, najbolje bi bilo, da citiram književnika, gosp. Branislava Nušića: .... "ja sam u predgovoru rekao da ću autobiografiju završiti ženidbom, nalazeći da posle ženidbe čovek i nema autobiografije, a ja nisam rad da pišem bibliografiju, )..." Obzirom da imam do sada, preko 130-tak biblografskih jedinica, uglavnom na temu urbanizam, arhitektura, gradograđenje, pogrešnog planiranje, nastajanja ili razaranja gradskog tkiva, nebi ni ja o istoj, a po gotovu o ženama, što ne podrzumeva da ne - volim voliti...
Ali, kada sam već spomenuo Nušića, nije na odmet setiti se da je on isti, ovog puta u svojstvu načelnika umetničkog odelenja ministarstva prosvete, ponovo, svečano otvorio Gradsko pozorište, godine 1922, ama baš 3.novembra godine, uz pompezan doček od željezničke stanice sa fijakerima i muzikom, današnjim korzoom što su vredni novinari i zabeležili i u dočeku i u ispraćaju. Normalno, u svom stilu kazivanja.
Ali, poznato je da je isto izgorelo 1915. god, adaptirano, delimično, pa ponovo, pa je eto baš juče, 11.04. 2006. izbio manji požar, ponovo, a izmene i dopune projekata, aneksi ugovora itd. su još uvek na stolovima ili u fiokama istih, dok zgrada kontinuirano propada...Možda bi najbolje bilo i srušiti ga, otom potom, ali u jednom mom bibliografskom napisu: Istina o zgradi pozorišta sam između ostalog zabeležio: ..................................................
..........Ipak, grehota bi bilo. Ono je u osnovi isto tako pozornica - ima svoju scenu spolja i iznutra, ima svoj proscenijim, ima gledalište - prvi red,drugi red, lože, balkon, galeriju .., ali ima i bar tri decenije svoj mizascenijum, po više nivoa za njegovu ponovnu obnovu. Pa tako i jeste uistinu i postalo simbolom grada i trajnim procesom graoživljenja od njegove izgradnje 1854. godine.
U periodu rada u Zavodu za urbanizam od 1980 do 1983. godine, pored već pomenutih planova za Kanjižu, nekako su mi ostala dva najmilija rada. Zasigurno najviše ističem moje usvojene koncepcije formiranja zaštićene zone centra grada, i njegovog pretvaranja u pešačku zonu, ka i urbanističku zaštitu urbanih poteza ul. Braće Radića i Somborskog puta, centralnog groblja i koje su sve usvojene, ugrađene u dans još uvek važećem GUPU iz 1982,.... i u nacrtu novog GuGUP-a do 2020.godine.
Ima ih još nekoliko milijih, ali bome ima i nekoliko grešaka o planiranju. O ovim drugim u posebnom kazivanju, a od prethodnih, milijih su iz tog perioda ..................................
Od 1993 do danas ponovo radim, kao što sam naveo na urbanizmu tj. u JP Zavod za urbanizam. Iz ovog perioda imam i milijih i nemilijih uspomena. Milije mogu odmah navesti, a o nemilijim ću kazivati u poglavlju O GREŠKAMA U PLANIRNAJU GRADA - vizije i zablude NESVESNE, A U NAJBOLJOJ NAMERI, ILI PAK ONE TEŽE - NAMETNUTE, KOJIH SE ovim putem javno ODRIČEM. ali moj potpis na planu mimo mog stručnog opredeljenja ipak ostaje, meni da "prosudi neki budući analitičar" !
Zasigurno mi je najmiliji Regulacioni urbanistički plan iz 1994. Vikend naselja Palić. Koji sam radio sa kolegama -saradnicima, arh. Petrom Andrićem i ing.hortikulture Ervinom Kladekom. Sve smo mi to peške prohodili, sve te staze i bogaze, vodeći računa o svakoj, stazi, vikendici i vrsti drveta. Kada smo sve prikupljene podatke stavili na plan, došli smo do interesantnog zaključka ! Pa, zapravo - TO JE TO. Narodni graditelji sačinili su prirodne tokove kretanja, a svaki je sa nekih svoj putovanja doneo po neku sadnicu. Danas, u analitičkom delu obilaska tog terena eto imamo tačan podatak, zahvaljujući kolegi Kladeku. U analizi postojećeg stanja, dok smo Petar i ja gledali objekte, staze i bogaze (naizgled neosmišljene ) Kolega Kladek je samo gledao svoje zelenilo. Kada smo na kraju završili analitički deo na terenu, pristupili smo obradi prikupljenih podataka. Samo mogu da ga citiram, obzirom da sam ja samo arhitekta, koji voli prostor, vodu i zelenilo. Evo ovako je zapisao : " ...A. Dendrološke vrste -139, B.Trajnice -perene - 21, C. sezonsko cveće - 12. vrsta ! .... Posebno treba napomenuti, da je tokom 1982 godine - došlo do proglašenja Regionalnog parka Palić-Ludoš u čiji sastav spada i Vikend naselje na Paliću. To znači da se vikend naselje nalazi pod zakonskom zaštiom na osnosvu Zakona o zaštiti prirode. ! " Uzgred, evidentirani sadni materijal se potpuno prilagodio klimatu, neovisno od porekla, tako da bi neovisno od normalnih planerskih i normativnih propisa, "Vikend naselje", sasvim slobodno može nazvati: BOTANIČKA BAŠTA. Nismo bili nesretni mi arhitekti planeri, dapače oduševljeni, obzirom da smo ispoštovali logičnu organsku planimetiju svih komunikacija i uz minimalne korekcije, kad su u pitanju postojeće vikendice i pridodavanje novih, kako bi se zadobio jedan već stvoreni kompleks, koga samo još malo treba domisliti i uobličiti.